Dana 03.05.2014, nakon kraće bolesti, izgubile smo prijateljicu i aktivistkinju, Violetu St. Zinovijev. Ovo je njena lična priča...
Da napišem ovo podstakla me je sledeća situacija: odlučila sam da odem na tribinu koja se dešavala u okviru festivala „Feminiš“ i koja je nosila istu temu. Palo mi je na pamet šta bih ja ispričala i kako bi opisala moj feminizam. I evo o čemu sam razmišljala.
Pre svega, moram da naglasim da smatram da svaka od nas žena ima svoj feminizam i da ga je svesna onoliko koliko to njoj treba ili koliko to ona želi, pa čak i koliko joj je to dopušteno. Kao talenat...rodite se da budete slikarka, ali to za života ne koristite jer vam ne treba ili to ne želite da radite, a talenat je tu sve vreme, samo čeka trenutak da se probudi jer se od vašeg zaborava uspavao. E, da...kako se probudio moj talenat, ovaj, hoću reći Feminizam?! Od rođenja sam bila jako ćutljiva i stidljiva devojčica koja bi pre zaplakala nego što bi se nasmejala. Rasla sam u srednje patrijahalnoj porodici. To izgleda tako što i mama i tata podjedanko odlučuju o svim bitnim stvarima, ali je tata taj koji ide iz kuće, donosi novac, gleda utakmice i filmove, ponekad nabavi piće za goste i pomaže oko matematike (što ja nikad nisam volela), ali zato mama na svojim leđima nosi sve: urednu kuću, pripremu obroka, napisane domaće zadatke, tempererature i boginje i vaške, prva prijateljstva i prve ljubavi...Znači, u mojoj porodici se pričalo o modelima i šnitovima iz „Burde“, o receptima, o tome kako je dobra paprika za ajvar ove godine, o tome da se prvo operu sudovi, pa onda tek mogu napolje itd...Znači, pričalo se o svemu (ako bi se šalili), a o feminizmu...ma pojma nisam imala da taj pojam postoji, a posebno šta znači.
Taj pojam sam prvi put čula od profesorice marksizma u gimanaziji. Znači, imala sam 16, 17 godina. Bila sam potpuno zbunjena. Ali, profesorica mi se puno sviđala i kako priča sa nama i kako je pozitivna i uvek nasmejana i njen stil oblačenja mi je bio zanimljiv i onda sam odlučila da se malo više zaiteresujem. Ipak nisam dobila neke odgovre, a možda i moja pitanja nisu bila dobro postavljena. Važno, moj feminizam se ponovo uspavao. U to vreme sam uveliko živela one „lude godine“, puno patila i plakala zbog neuzvarćene ljubavi, pisala, družila se. Bila sam dobra ćeka i učenica i ništa više. Kad sa ove distance razmišljam o tom periodu, mogu samo da kažem da mi je bilo dosadno.
Zanimljivije stvari u mom životu kreću sa upisom na fakultet 1992. Tada sam se i zaposlila u jednoj umetničkoj galeriji i imala priliku da srećem razne ljude i da ih slušam (oduvek sam više volela da slušam, nego da pričam). Tada sam upoznala i moju prijateljicu Tanju. E, tu je došlo do pravog buđenja i što je najbitnije budna sam do dana današnjeg i nimalo umorna, a prošlo je 15, 16 godina. Naime, gledala sam jednu emisiju gde su gostovale naše tri profesorice: Nevena Petrušić, Slobodanka Boba Kostadinović i Natalija Žunić. Pričale su o nasilju nad ženama i na kraju pomenule da će se održati instruktaža za nove volonterke S.O.S. telefona za žene i decu žrtve nasilja. Prenela sam Tanji moje utiske i namere i otišle smo da se prijavimo. To je bila 1996. Godina. Bila sam jako uzbuđena, a još kad je došlo do toga da sve sednemo u krug i da ispričamo naše iskustvo s nasiljem...uh...ali, istog trenutka sam negde u dubini svoje duše osetila da sam na pravom mestu i da je to ono gde ja mogu nešto da učinim i za sebe i za druge. Tako je i bilo. Tu je nastao moj Feminizam. Tu sam sazrevala i rasla, tu sam upoznavala i učila.
Na žalost, ali možda i na sreću, nisam imala odobravanje mojih njabližih. Smatrali su da je to samo neko gubljenje vremena i ko sam ja da mogu nekome da pomognem. Međutim, ja nisam odustajala, a sa njima sam i prestala da pričam o tome. Bila sam aktivna, posećivala radionice, predavanja i seminare. Čak sam sa devojkama iz tek osnovanog „Centra za devojke“ radila radionice u vreme vazdušne opasnosti 1999. Bila sam aktivna koliko sam osećala da treba da budem, možda je taj moj Feminizam bio malo spor i stidljiv, ali je svakako vidljiv. Ja ga bar osećam i vidim. Iskreno, uspela sam da sazrem u jednu jaku i snažnu ženu, da saznam koja su moja prava i da razbijem puno svojih predrasuda. Feminizam mi je pomogao da donesem neke odluke u životu i da dobijem odgovore na neka pitanja. Osnažio me je, dao mi je glas, da mogu da viknem i podviknem. Pružio mi je nova iskustva i nova pznanstva. Dao mi je nadu i veru u budućnost za ceo ženski pokret. Da hoćemo sada, da znamo puno i da možemo zauvek!
24.09.2011.
Violeta St. Zinovijev